Poslije Iloka krenuli smo uz Dunav i stigli do Vukovara gdje smo ostavili ovu veliku rijeku i u Osijeku stigli do druge – Drave. Prešli smo je i posjetili Beli Manastir, središnje naselje Baranje. Iz Baranje smo izašli preko mosta kod Belišća te krenuli uz Dravu preko Donjeg Miholjca, Slatine, Virovitice, Pitomače, Đurđevca i Koprivnice do Varaždina. Ondje su nas tehničke smetnje omele da posjetimo Međimurje (na putovanju nije uvijek onako kako planirate!) te smo iz Varaždina autocestom stigli do Delnica gdje smo zašli u skriveni dio Gorskoga kotara – u naselje Čabar. Ondje, nad graničnom rijekom Čabrankom, a u blizini je i mala Kupa, obitelj Zrinski imala je kovnicu novca. Iz Čabra smo se spustili u Rijeku.

Iz Rijeke nas je put nosio kroz tunel ,,Učka“ do Buzeta, a potom smo stigli u Grožnjan. I Buzet, i Grožnjan imaju središta na brežuljcima, što je prestara lokacija – Iliri Histri ondje su izgradili naselja.

Iz Grožnjana smo dosegli najzapadniju točku na putovanju Hrvatskom – Umag, s glavnom crkvom Svetoga Pelegrina. Potom smo uz obalu posjetili druge zapadnoistarske povijesne bisere: Poreč (s bizantskom Eufrazijevom bazilikom koju je dao izgraditi car Justinijan, koja je proglašena Svjetskim naslijeđem), Rovinj i Pulu (s brojnim rimskim zgradama), a potom smo otišli u Labin. Ondje smo ugledali planinu Učku, s čije se istočne strane naziva tradicionalna regija Kvarner. Na Kvarneru smo prošli kroz Lovran, a nakratko smo se zaustavili u Brseču - rodnom mjestu književnika Eugena Kumičića, s kristalno čistim morem koje je odmah duboko jer se Učka ,,nastavlja“ i pod morem. Iz Brseča se lijepo vidi otok Cres.

Nastavili smo put preko Lovrana i Opatije do Rijeke. I ondje smo zastali te nastavili preko Novog Vinodolskog, gdje je rođen ban pučanin i pjesnik Ivan Mažuranić. Novi Vinodolski u zaleđu ima zanimljiv kraj nazvan Vinodol – stara naselja na flišu (stijeni koja, za razliku od vapnenca, stvara debelo tlo pa ondje ima ratarstva). Hodali smo, trčali i vozili bicikl vijugavom Jadranskom magistralom koja nam pokazuje lijepe uvale pod planinom Velebit – prošli smo Senj, Karlobag, Starigrad, u čijem zaleđu je Nacionalni park Paklenica, u kanjonu dviju rijeka.
Prošli smo Velebitsko primorje i preko Masleničkog mosta putovali ravno u prastari grad Zadar. Ondje smo razgledali grad koji nam je pokazao rimski Forum, višemetarske rimske stupove i gradska vrata, zatim srednjovjekovne crkve Svetog Donata, Krševana, Svete Marije sa ženskim benediktinskim samostanom  i katedralu Svete Stošije (Anastazije). Vidjeli smo nekoliko lavova s knjigom u kojoj na latinskom piše: ,,Mir tebi, Marko, moj evanđelistu!“ (,,Pax tibi, Marce, evangelista meus!“), što je bio simbol Republike Venecije kojoj je Zadar pripadao oko 400 godina. U Zadru smo čuli za tri prve kulturne pojave u Hrvatskoj: prvo sveučilište na teritoriju današnje Hrvatske (osnovali ga dominikanci 1396.), prvi hrvatski roman (Petra Zoranića ,,Planine“ iz 1536.) i prve novine na hrvatskom jeziku (,,Kraglski Dalmatin“ iz 1806., što ga je pokrenula francuska vlast koja je tada vladala polovinom današnje  Hrvatske). Rimske ploče na Forumu i sve rimske zgrade bile su 1-2 metra pod zemljom, ali su poslije raščišćavanja ruševina zbog bombardiranja grada 1944. ponovo došle na svjetlo (,,vidjelo“) dana poslije više od tisuću godina!

Iz Zadra smo nastavili Jadranskom magistralom, a s lijeve nam je strane ostalo Biogradsko jezero, prepuno ptica. Kretali smo se prema Šibeniku, gdje smo posjetili poznatu katedralu, koju je UNESCO proglasio Svjetskom baštinom, dakle, zajedničkim naslijeđem cijeloga čovječanstva. S desne strane ceste uz koju smo hodali, vidjeli smo otoke Ugljan, Pašman i Kornate, a iza njih su Dugi otok, Žirje i mnogi manji, te naziv jednoga ima samo dva slova: Iž!

Iz Šibenika se krećemo cestom uza samo more kroz Rogoznicu i stižemo u Trogir (također Svjetsku kulturnu baštinu). Preko puta nam je mostom spojen otok Čiovo. Putujemo kroz Kaštela (danas ih je sedam – naselja koja su nekad u strahu od gusara bila izgrađena dalje od obale, u planini, prije nekoliko stoljeća dobila su pristup moru, ,,spustila su se“) i stižemo u Split. Ondje je car Rimskoga carstva Dioklecijan izgradio sebi palaču kraj grada Salone (sada Solin, koji ima rimske ruševine), u koju se uselio kao prvi rimski car koji je otišao u mirovinu. Split ima najprometniju trajektnu luku jer mu brodovi plove na velike otoke, od kojih smo vidjeli Šoltu i Brač.
Putujući Magistralom u Omišu prolazimo preko samog ušća Cetine u more. Idemo dalje i vidimo vrulju, podmorski izvor slatke vode te preko Brela stižemo u Makarsku. Ondje smo prenoćili i vidjet ćemo kako ćemo putovati dalje prema Dubrovniku. Ovoga smo vikenda zaista puno prešli!

Baranjska pšenica i suncokret

U uličicama Grožnjana, na brdu

Venecijanski (mletački) lav kao simbol evenđelista Marka u Zadru

Galerija Ivana Meštrovića u Splitu

Ogromni doprinos tate Tojčića našem kretanju!